Teško je procijeniti granicu između stvarnog ovladavanja i upotreba strategija preživljavanja. Vjerojatno je riječ o kontinuumu koji na jednom kraju ima djecu koja ovladavaju situacijom zbog svojih dobrih mogućnosti, pozitivnih očekivanja u okolini i prikladne podrške odraslih, a na drugom kraju djecu koja žele preživjeti u prijetećoj situaciji. Gotovo sva djetetova snaga odlazi u to, tako da emocionalni razvoj i prorada iskustva mogu ostati zakočeni,. Strategije preživljavanja koje dijete razvija ovisit će i o djetetovu temperamentu, tjelesnom razvoju, vitalnosti, osjetljivosti, kreativnosti i intelektualnim mogućnostima. Strategije mogu biti manje ili više konstruktivne ili destruktivne u odnosu na djetetov dalji razvoj i odnos s drugima. Ne može se svatko izboriti za preživljavanje. Djeca mogu reagirati i destruktivno.
Gray i Kempe opisali su dvije strategije preživljavanja koje upotrebljavaju zlostavljana djeca: „pretjerano dobra prilagođenost“ i „hiperaktivnost i destruktivnost“. Prva skupina djece ponaša se tako da udovolji zahtjevima i očekivanjima odraslih. Oni su često preosjetljivi na znakove odraslih koji ih upućuju kako se dijete treba ponašati. Ta djeca upotrebljavaju mnogo snage kako bi udovoljila očekivanjima odraslih. Druga skupina pokazuje ponašanje koje je stalno provocirajuće, agresivno, destruktivno i hiperaktivno.
Djeca iz skupine pretjerano prilagođena pokušavaju prikriti sebi i drugima koliko su jadni. Zapažaju stavove odraslih i tuđa raspoloženja i pokušavaju se ponašati tako da što više izbjegnu ljutnju odraslih ili njihovo zastrašujuće ponašanje. Znaju da roditelji mogu biti nepredvidivi. Dobra situacija se u nekoliko trenutaka može pretvoriti u agresiju, poniženje, prijeteće primjedbe i tjelesno zlostavljanje. To djeca nastoje izbjeći, ugađajući roditeljima što više mogu. Primjerice, situacije u kojima nemaju kontrolu pokušavaju spriječiti odvraćanjem roditeljske pozornosti.
U te je djece vrlo dobro razvijena verbalna sposobnost. Ona mogu grozničavo govoriti kako bi odvratili pozornost odraslih.
Djetetova sposobnost da živi u skladu s očekivanjima odraslih i udovoljava njihovim potrebama najjače dolazi do izražaja u djece koja su bila spolno zlostavljana. Neka od te djece mogu razviti snažno spolno obilježeno ponašanje. Na taj su način naučila ugoditi odraslima i pridobiti njihovu pozornost.
Djeca sa strategijom pretjeranog prilagođavanja često pokazuju ponašanja i kompetencije koja su mnogo naprednija od onoga što bi se od njih moglo očekivati s obzirom na njihovu dob i mogućnosti. Ponašaju se starmalo.
Već se u dobi od dvije ili tri godine, vjerojatno ovisno o jačini roditeljskih očekivanja, procjeni nužnosti takva ponašanja i o sposobnostima da udovolje tim očekivanjima, počinju ponašati kao male odrasle osobe.
Hiperaktivna i destruktivna djeca strategiju preživljavanja očituju u agresiji i samouništavajućem ponašanju. Često je povezan sa snažnim nemirom. Ta djeca prekidaju igru i ometaju druge. Uništavaju stvari druge djece, smetaju ih, stvaraju nemir.
Sitnica može izazvati njegovu agresiju; krivo protumačen pogled, pripisivanje agresivnih namjera drugima, nakon čega slijedi napad i obrana. Neka djeca nakon više godina upotrebe jedne strategije, prijeđu na drugu. U pretjerano prilagođene djece često se može primijetiti i „nemotivirana“ agresija.
Biti dobar roditelj predstavlja da su neke temeljne ljudske potrebe bile zadovoljene rano u životu. Riječ je o potrebi za ljubavlju, pažnjom, sigurnošću i stalnošću.
Isto je tako riječ o potrebi za razmjerno stabilnim odraslim osobama prema kojima možemo biti privrženi i s kojima se možemo poistovjetiti, za osobama koje razmjerno uspješno strukturiraju vlastite živote. To su ljudi koji znaju odrediti granice i riješiti manje i veće teškoće svakodnevnog života, a da pritom u djetetu ne izazovu visoku anksioznost ili krivicu.
U osoba kod kojih te potrebe nisu bile zadovoljene ili su bile zadovoljene nedovoljno i sporadično, razvoj ličnosti u središnjim područjima bio je zaustavljen ili iskrivljen. To se dogodilo mnogim roditeljima zlostavljane djece. Što su im ranije i više bile uskraćene temeljne potrebe to je veće oštećenje njihove ličnosti. Prema sebi i okolini obično su duboko nepovjerljivi. Mnogi su paralizirani u svojim osjećajima i postupcima, dok se drugi ponašaju impulsivno. Sami nisu dobili potrebnu psihološku skrb koja je preduvjet za suosjećanje i davanje brige i topline djetetu.
Izvor: IZDANI
Autor: Kari Killén
Nema komentara:
Objavi komentar