AUTORITET I PORODICA (IV. dio)

Autoritet i Nad – Ja

I premda strepnju od vanjske opasnosti Nad-Ja pretvara u unutrašnju strepnju, ipak je dinamički odlučujući činilac u njegovu obrazovanju i održavanju upravo vanjska sila i strepnja od nje. Kada toga ne bi bilo, vanjska strepnja ne bi mogla biti pounutrašnjena, a fizička sila ne bi se preobrazila u moralnu.
Ovoj tvrdnji je, svakako, potrebno jedno ograničenje. Doživljaji što ih je neki čovjek imao u ranom djetinjstvu i mladosti od većeg su značenja za obrazovanje karaktera od doživljaja kasnijih godina; i to ne zato što bi doživljaji iz djetinjstva na taj način odredili karakter da ga kasniji događaji više ne bi mogli promijeniti (to bi u dalekosežnom opsegu bio slučaj kod
neurotičara koji je upravo karakterističan po svojoj više ili manje oskudnoj sposobnosti prilagođavanja duševnog ustrojstva i svom ustaljenju u situaciju iz djetinjstva); ali doživljaji
ipak stvaraju sklonosti što utječu na relativnu tegobu i sporost psihičkog ustrojstva prema stvarnim promjenama. Za naš problem to znači da, kada su doživljaji iz djetinjstva proizveli
jedno jako Nad-Ja, to Nad-Ja često ostaje srazmjerno otporno prema životnim uvjetima koje zahtijeva jedno drukčije obrazovano Nad-Ja. U relativno određujućem karakteru doživljaja
iz djetinjstva leži osnova za to što određene psihičke strukture često održavaju svoje snage iznad društvenih nužnosti.
Takav nesklad između psihičke strukture i društvene stvarnosti može, svakako, biti samo prolazan i, ako psihička struktura treba da se trajno održava, moraju nastupiti društvena potiskivanja koja je opet iznova uvjetuju. Moglo bi se reći da psihička struktura ima funkciju zamašnjaka što održava kretanje i nakon neurednog rada stroja, ali ipak samo u ograničenom
trajanju.
Nužno poklapanje Nad-Ja i autoriteta ne počiva samo u tome što se Nad-Ja mora stalno iznova proizvoditi od stvarnih i moćnih autoriteta, već i u tome što samo Nad-Ja nije dovoljno jako i stabilno da bi ispunilo propisane mu zadatke. Svakako, postoje tipovi ličnosti koji su, od normalnog do patološkog, prinudnog karaktera i kojih je Nad-Ja tako jako da bi njihova djelanja i poticaje potpuno nadzirala i kada to Nad-Ja ne bi bilo utjelovljeno u stvarnim moćima i osobama. Kod prosječnog čovjeka unutrašnja instanca nije dovoljno jaka da bi strah od same njezine zamjerke bio dovoljan. Strah od stvarnih autoriteta koji imaju moć njime zaodjenutu, nada u materijalne prednosti, želja da ga oni vole i hvale i zadovoljenje koje proizlazi iz ostvarenja ove želje (primjerice odlikovanjem, unapređenjem itd.), a zatim i mogućnost — iako nesvjesna i neostvarena — seksualnih, osobito homoseksualnih objektnih odnosa s ovim autoritetima, predstavljaju činioce jačina kojih nije manja od straha Ja pred Nad-Ja. Odnos između Nad-Ja i autoriteta je, prema tome, zamršen. Jednom je Nad-Ja pounutrašnjeni autoritet, a autoritet je personificirano Nad-Ja, drugi put njihovo zajedničko djelovanje stvara dobrovoljnu povodljivost i podčinjavanje što, u tako čudnom obliku, obilježavaju društvenu praksu.
Dok Nad-Ja nastaje već u ranim godinama života djeteta kao instanca koja je uvjetovana strahom od oca, a istovremeno i željom da ga otac voli, porodica se pokazuje kao važna
pomoć u uspostavljanju kasnije sposobnosti odraslog da vjeruje u autoritete i da im se podređuje. Međutim, proizvođenje Nad-Ja samo je jedan od zadataka što ih ispunjava porodica kao psihološka agentura društva, a proizvođenje Nad-Ja ne može se odvojiti od ukupne nagonske strukture i karaktera čovjeka kakav se proizvodi u porodici. Freud je pokazao koliko su doživljaji ranog djetinjstva odlučujući u uobličavanju nagonske strukture i karaktera jednog čovjeka, a i to da glavna uloga u razvoju dječje psihe pripada odnosima osjećajnosti prema roditeljima, vrsti ljubavi prema njima, strepnji pred njima i mržnji protiv njih. Time je on bitno pridonio razumijevanju djelovanja porodice u smislu upravo spomenutih društvenih funkcija.

Izvor: Autoritet i porodica
Autor: Erich Fromm