POČETAK PRIZNANJA...

... Da li je neuspjeh, ako želimo reći ili suprotstaviti se mišljenjima, roditelja, prijatelja, ljubavnim partnerima ili partnericama? Da li je dobro sakriti sve ono što duboko skrivaš u sebi, da li je potrebno sramiti se svojih postupaka, dječjih smicalica, nepodopština, dobivene jedinice u školi, neuspjeha u fakultetskim ispitima, poslovne nepažnje uzrokovane kratkim snom, svojeg izgleda, šeprtljavog i pomalo sporog ponašanja, i bojati se svega što ćeš reći, dobro promišljajući da ne bi nekog povrijedili, izbacili iz takta, bježeći glavom bez obzira i skrivajući se od drugih da ne ispadneš glupa, dosadna, jadna, naporna, čudna.. Upravo o svim tim „karakteristikama“, odlučila sam i pisati. Uvjerena sam da Vas ima još, bez obzira bili žena ili muškarac, ali vjerujte mi nije bilo lako suočiti se sa razno-raznim činjenicama i uvjeriti samu sebe, da danas u zreloj dobi kao žena imam velike posljedice, koje su mi donijele samo nesigurnost, neodlučnost, i sve što nikome od nas nije potrebno. Nemojte se sramiti priznati sebi da ste osoba kojoj je potrebna pažnja, povjerenje, podrška, ljubav i sve ono što svatko od nas i zaslužuje. Budite iskreni prvenstveno prema sebi, da Vam i drugi mogu vjerovati...

"Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima."

Johann Wolfgang von Goethe

04 ožujka 2012

LAŽI, LAŽI, LAŽI ME...


Da li je dovoljno napisati samo riječ, a tumačenje većini od nas je poznato ili postoji više vrsta laži u raznim kontekstima? Ili je laž jednostavno laž? Tko laže i zašto laže? Postoji li osoba koja barem jednom u životu nije slagala? Da li se laž razlikuje od laži? Kolika je težina laži? Do koje mjere smijemo lagati i da li je uopće potrebno lagati ne razmišljajući da li ćemo s tom laži povrijediti druge ili smo rođeni predodređeni za laganje ili svaka nova laž veže drugu, tako da prelazi u bolesno stanje pacijenta, koji u medicinskoj dijagnozi dobiva naziv – patološki lažac...
Pitam se kome je sve to potrebno i zbog čega? Da bi obranio samog sebe? Da bi privukao nečiju pažnju što je ni više ni manje nego podmuklo... Odgovornost? Neispunjenje obveza? Laž, laž i opet laž...
Tko je kome odgovoran i što uopće znači biti odgovoran? Zašto se ne kaže istina, ma koliko god ona bila teška? Zašto, zašto, zašto?...
Kome je potrebno bilo što skrivati ili tajiti pred bilo kime? Lagati prvenstveno sebe, a onda druge... Da li je laž projekcija karaktera koji se ne može ili ne zna na drugi način prikazati vanjskom svijetu ili je slabost?
Laž spada u poremećaj osobnosti. Općenito, poremećaj osobnosti ima vrlo jak utjecaj na stil života svakog pojedinca.
Lažljivci često imaju dva života – stvarni i imaginarni, s kojim prikazuju svoju „pravu“ osobnost, a koja je u stvari lažna. Prikazuju se u najboljem svijetlu samo kako bi privukli pažnju drugih, uvjeravajući ih u nestvarno i nepostojeće. Njihov imaginarni život pun je prijevara, laži, lažnih isprika, poluistina, razno – raznih fantazija i svega onoga s čim privlače pažnju na sebe, ne dovodeći u pitanje da li je s njihove strane imalo ljudski što na neiskren način obmanjuju sve oko sebe, bez imalo savjesti da li će svojim postupcima povrijediti bilo koga.
Pitam se, kako je živjeti dvostrukim životom i da li je lažnim nastupom uspjeh u životu zagarantiran?
Zašto lažima i manipulacijom osoba pridobije pažnju većine ili pojedinih osoba? Koliko je jaka moć lažljivca? Kratkotrajna, duga ili vječna?
Što pojedince navodi takvom pristupu obmane? Da li će lažac ikada shvatiti da nije nimalo dobro, a niti ljudski uvjeravati bilo koga u bilo što, nešto se nikada neće moći ostvariti? Imaju li takve osobe imalo osjećaja, samilosti i dobrote u sebi? Postoji li čarobna formula kojom će se takvi ili slični postupci lašca u potpunosti moći izmijeniti? Kako i na koji način ga prepoznati? Da li je za tako nešto potrebno životno iskustvo ili?
Stotine pitanja, a vrlo malo odgovora...
Imaju li takve osobe osjećaj odgovornosti ili ne znaju što općenito znači – imati odgovornost. Od takvih ljudi nikada ništa ne možemo očekivati.
Može se samo doživjeti vrlo velika neugodnost, nanijeta šteta i vrlo velika bol, koja u principu vremenom nestane ili zauvijek ostane duboko urezana.
Priznavanje pogrešaka – to je za njih nepoznato. Svi ostali će pogriješiti, ali oni nikada. Isprika – lažna ili nepostojeća. Krivnja – nikada, svi drugi će morati preuzeti osjećaj krivnje. Planiranje kako i koga što više potisnuti u stranu, da bi njegova veličina došla do izražaja – definitivno i detaljno razrađeno.
Što preostaje nama koji ni približno nismo takve osobe? Osobe koje žive u realnom svijetu, osobe koje ne znaju manipulirati, osobe koje imaju odgovornost, pa makar se to radilo i o susjedi ili susjedu, osobe koje znaju što znači biti povrijeđen ili nekoga povrijediti, osobe koje izgovore laž, ali koja ne će nikome naškoditi...
Kako ćemo se obraniti od lašca i kako ga eliminirati iz osobnog života?
Bilo bi dobro da imamo vodilju koja će nas odvesti na pravi put i koja neće dozvoliti da nikada, ali baš nikada, postanemo lažne i neiskrene osobe, ma što da nam se dogodilo ili da se nađemo u situaciji koja nimalo nije laka, te iskoristimo bilo čiju naklonost i dobrotu...

DIC SEMPER VERUM! - Govori uvijek istinu!

UTERE SED NE ABUTERE! Služi se ali ne zloupotrebljavaj!

Nema komentara: