Empatija - je nesvjesno znanje o tome što drugi osjeća. Ona pripada izvornim osobinama ljudske duše. Empatija je sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja (npr. patnje, ugroženosti) na osnovi percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Uživljavanje npr. u socijalne uloge drugih. Empatija je osnovni preduvjet društvenosti, tj. socijalizacije. Empatija je jedini način kako je moguće steći bilo koje mišljenje o duševnom životu drugih.
Agresija - se može definirati kao fizički ili verbalni oblik ponašanja koji ima namjeru povrede osobe ili objekta. I novija literatura iz područja socijalne psihologije kaže da je ključan faktor u definiciji agresije upravo namjera – stoga je agresija namjerno ponašanje s ciljem nanošenja fizičke ili psihičke boli. Postoje spolne razlike u agresivnosti. Muškarci su fizički agresivniji od žena, dok kod iskazivanja verbalne agresije razlike nema.
Razlikujemo dvije vrste agresije, neprijateljsku i instrumentalnu. Neprijateljska agresija je izazvana emocijama. Do takvog oblika agresije dolazi u situacijama koje pojedinac doživljava provocirajući. Javlja se emocija srdžbe, što rezultira napadom. Instrumentalna agresija je napad, ali sa svrhom postizanja nekog cilja. Tada se agresija ne pojavljuje sama od sebe, nego smo svjesni da agresivnim ponašanjem postižemo neki cilj.
Percepcija - je složeni proces kojim su osjeti organizirani u unutarnju reprezentaciju svijeta. Percepcija je aktivno organiziranje, interpretiranje primljenih osjetnih informacija i već postojećih informacija koji omogućuje pojedincu upoznavanja i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u okolini. Percepcija nije samo zbroj elemenata, nego slog elemenata, aktivna obrada primljenih i već postojećih informacija, te njihova interpretacija zasnovana na prijašnjim znanjima, pamćenju, motivima, emocijama, i dr., te stoga percepcija pojedinaca u vezi s istim stvarima ne mora biti jednaka. Mozak svjesno ne registrira sve informacije istovremeno. Informacije koje nam nisu važne u datom trenutku on ne registrira svjesno.
Disocijacija - iako je u psihijatriji došlo do napretka u dijagnozi i tretmanu raspoloženja, anksioznosti i poremećaju mišljenja, disocijativni fenomeni su dovoljno perzistentni i interesantni za rastuću pažnju od strane profesionalaca i javnosti. Oni su fascinirajući fenomeni koji uključuju gubljenje ili promjenu identiteta ili sjećanja, ili osjećanja odvojenosti od ekstremnih i traumatskih događaja, i nastaju kao odgovor na traumatski stres. Disocijativni poremećaji ostaju biti područje psihopatologije za koje se smatra najprihvatljivijim za psihoterapijski tretman, iako se mogu preduzimati i pomoćne farmakološke intervencije. Disocijacija kao fenomen pruža mogućnost da se puno nauči o procesiranju informacija u mozgu.
Disocijativni poremećaji se ubrajaju u anksiozne poremećaje i karakteriziraju se pojavom disocijativnih fenomena u vidu amnezije, fuge, višestruke ličnosti, depersonalizacije, transa i opsjednutosti. Dakle, radi se o poremećenosti u organizaciji identiteta, memorije, percepcije ili svijesti. Kada je svijesti spriječen pristup sjećanjima (memorije), onda se poremećaj naziva disocijativna amnezija. Ako je došlo do fragmentacije (razdvajanja) identiteta uz odlazak od kuće i nesvrsishodnim tumaranjem radi se o disocijativnoj fugi, ili kada osoba posjeduje više od jedne ličnosti sa ekskluzivnim posebnim osobinama svake ličnosti ponaosob, u pitanju je disocijativni poremećaj identiteta (ranije nazivan Poremećaj višestruke ličnosti). Dezintegrirana percepcija je karakteristika depersonalizacijskog poremećaja. Razdvajanje pojedinih aspekata svijesti proizvodi akutni stresni poremećaj i različita stanja disocijativnog transa i stanja opsjednutosti. Disocijacija je psihološki obrambeni mehanizam pri kojem su identitet, sjećanja, ideje, osjećaji ili percepcije odvojeni od svjesne spoznaje i ne mogu se dozvati u pamet ili voljno doživjeti. Svatko se ponekad disocira, npr. ljudi često shvate nakon što su se vozili kući sa posla da se ne sjećaju mnogo toga o putu, jer su bili prezaposleni osobnim stvarima ili programom na radiju. Za vrijeme hipnoze, osoba može odvojiti osjećaje fizičke boli. Međutim, drugi oblici disocijacije razbijaju osjećaj osobe samoga sebe i prisjećanja na životne događaje. Disocijativni poremećaji uključuju disocijativnu amneziju, disocijativnu fugu, disocijativni poremećaj identiteta, poremećaj depersonalizacije i skupinu slabije definiranih stanja koja psihijatri nazivaju disocijativnim poremećajem koji nije drugačije specificiran. Disocijativne poremećaje obično ubrzava prekomjerni stres. Stres mogu uzrokovati sudjelovanje ili svjedočenje u traumatskom događaju, nesreća ili katastrofa. Ili osoba može unutarnji sukob doživjeti tako nepodnošljivim da joj je um prisiljen odvojiti nepodnošljive ili neprihvatljive podatke i osjećaje iz svjesnog mišljenja.
Depresija - depresija je osjećaj jake žalosti. Može nastati nakon nedavnog gubitka ili drugog žalosnog događaja ali nije proporcionalna događaju i traje dulje od neke odgovarajuće duljine vremena.
Nakon tjeskobe, najčešći psihijatrijski poremećaj je depresija. Procjenjuje se da oko 10% ljudi koji dolaze svojim doktorima zbog nečega što oni smatraju fizičkim problemom, zapravo ima depresiju. Depresija tipično počinje u 20-tim, 30-tim ili 40-tim godinama. Ljudi rođeni u kasnim godinama 20-tog stoljeća čini se da imaju veću učestalost depresije nego oni iz prethodnih generacija, djelomično i zbog češće zloupotrebi nekih tvari.
Epizoda depresije tipično traje 6-9 mjeseci, ali u 15-20% ljudi traje 2 godine ili više. Epizode se općenito vraćaju po nekoliko puta tokom života.
Uzroci depresije nisu u potpunosti proučeni. Osobu mogu učiniti sklonijom depresiji brojni činioci, kao što je obiteljska sklonost (naslijeđe), nuspojave nekih lijekova, povučenost u sebe i događaji koji emocionalno uznemiruju, naročito oni koji uključuju gubitak. Depresija može nastati ili se pogoršati bez ikakvog jasnog ili značajnog životnog stresa.
Interakcija - međusobno djelovanje ljudi koji jedan prema drugome zauzimaju stavove i koji sebi obostrano određuju ponašanje. Interakcija kao aktualan odnos se očituje u međusobnom djelovanju osoba koje obostrano određuju svoja ponašanja na temelju stavova koje jedna prema drugoj zauzimaju.
Destruktivan - osoba koja ima nekontroliran poriv za uništavanjem svega što mu padne na pamet i pod ruku.
Kognitivan - sama riječ "kognitivno" dolazi od latinske riječi cognitio što označava spoznaju, tj. mentalne procese za koje se pretpostavlja da ističu ponašanje. To pokriva široki raspon područja istraživanja, istražujući pitanja o djelovanju pamćenja, pozornosti, percepcije, predstavljanju znanja, mišljenja, kreativnosti i rješavanju problema.
Paranoidan - je poremećaj koji karakterizira razvoj jedne sumanute ideje, misli ili skupa povezanih, grupiranih, sistematiziranih ideja, koje su trajne. Sustav izgrađen na bolesnoj ideji uglavnom je tumačen kao proganjajući persekuciji, i tim sustavom tumači tko i zašto ga proganja. Jasne slušne halucinacije često su imperativne. Radno funkcioniranje ne mora biti poremećeno.
Uzrok ove bolesti je dosada nepoznat, ali se smatra da bi problem mogao biti genetski. Prema psihoanalitičkoj postavci, bolest se definira na nesvjesnoj projekciji neprihvatljivih spolnih ili agresivnih nagona. To znači da na temelju pogrešnih bolesnih misli, bolesnici grade čvrst i sumanut sustav, a njihovo ponašanje prema okolini je u skladu sa tim bolesnim mislima. Takvi bolesnici su često ljudi bez drugih znakova duševnih bolesti, te paranoja kao bolest ostaje dugo neprepoznata od strane okoline.
Postoji više vrsta ove bolesti, pa paranoju dijelimo na nekoliko skupina:
A) Paranoja proganjanja – je najčešći oblik paranoje, a bolesnik je uvjeren u stalnu izloženost neprijateljstvu, nenaklonosti i nerazumijevanju drugih ljudi.
B) Paranoična ljubomora – je krajnja nepovjerljivost i sumnjičavost spram partnerice.
C) Paranoja parničenja (paranoiaquerulatoria) – je vrlo neugodna paranoja u društvenom životu. Bolesnici uvijek imaju osjećaj nepravde, te misle da im se ne priznaju neke njihove zasluge, prava i osobne vrijednosti. Neprekidno pokušavaju istjerati pravdu, i vječno su nezadovoljni.
D) Ljubavna mahnitost – i ova bolest spada pod paranoje. Još se naziva i erotomanija, a najčešće pogađa žene starije dobi i srednjih godina.
E) Paranoja umišljene veličine (grandomania) – pojava je u kojoj se bolesnici prozivaju prorocima, izumiteljima ili umišljaju kako imaju nadnaravne moći.
F) Paranoja umišljene bolesti – za ovu vrstu paranoje su vjerojatno svi čuli. Još se naziva i hipohondrija. Tko boluje od hipohondrije uvjeren je u postojanje neke tjelesne bolesti iako nje nema. Sreća je ta, da je paranoja u izraženom obliku veoma rijetka, ali postoji mnogo ljudi koji nisu duševni bolesnici, ali u sklopu svojih ličnosti imaju izražene paranoične crte. Takvi ljudi su stalno na oprezu, kritični su prema drugima, a ne podnose ni najmanji prigovor. Za njih je svijet opasan i uvijek nalaze neke skrivene nepostojeće prijetnje. Paranoici su duboko uvjereni u istinitost svojih misli, koje su za njih jedina stvarnost, te svako protivljenje doživljavaju kao neprijateljstvo.
Liječenje paranoje je složen i dugotrajan proces, i mora ga obavljati iskusan psihijatar.
Šizoida - na početku ona je bila tretirana kao lakši oblik istog nasljednog poremećaja koji prouzrokuje prijemčivost šizofreniji. Međutim, kasnija povezanost nije mogla bit ni potvrđena, ni osporena, bez pomoći statističkog materijala i nije pronađen biološki test koji bi bio u stanju da razriješi ovu dilemu. Iz praktičnih razloga razmatrat ćemo šizoidnost ne uzimajući u obzir tu tradicionalnu vezu.
Nosioci ovog oboljenja su hipersenzitivni i sumnjičavi, dok sa druge strane poklanjaju malo pažnje osjećanjima drugih. Skloni su da zauzmu ekstremne stavove i postaju željni odmazde zbog minornih povoda. Ponekad su ekscentrici i čudaci.
Nedovoljan osjećaj za psihološku situaciju i realnost ih vodi do predimenzioniranih, pogrešnih, pejorativnih interpretacija u pogledu namjera drugih ljudi. Lako bivaju uvučeni u aktivnosti koje su naoko moralne, mada u stvari nanose štetu i njima i drugima. Njihov osiromašeni pogled na svijet ih čini tipično pesimističnim u pogledu ljudske prirode. Često nailazimo na te karakteristične stavove u njihovim izjavama i spisima: „Ljudska priroda je tako loša da se red u ljudskom društvu može uspostaviti samo preko snažne sile, koju čine visoko kvalificirani pojedinci u ime više ideje." Nazovimo ovu tipičnu izjavu „šizoidnom deklaracijom". Ljudska priroda zaista pokazuje sklonost zlobi, posebno kada šizoidni pojedinci zagorčuju život drugim ljudima. Ukoliko su uključeni u veoma napete situacije, šizoidni nedostaci uzrokuju brz kolaps. Njihova sposobnost za razmišljanje je uslijed toga umanjena na karakterističan način i šizoidni pojedinci lako zapadaju u reaktivna psihička stanja, koja su u svom ispoljavanju tako slična šizofreniji, da to vodi do pogrešne dijagnoze. Zajednički faktor u različitim vrstama ove anomalije je jednolično bljedilo emocija i nedostatak osjećaja za psihološke realitete, esencijalan faktor u bazičnoj inteligenciji. To može biti pripisano nekom nepotpunom kvalitetu instinktivnog supstrata, koji djeluje kao da je postavljen na živom pijesku. Slab emocionalni pritisak im omogućava da razviju adekvatno teorijsko razmišljanje, koje je korisno u ne humanističkim sferama aktivnosti, ali zbog svoje jednostranosti skloni su da promatraju sebe kao intelektualno superiorne u odnosu na „obične" ljude.
Shizotipalna - ljudi sa shizotipalnom osobnošću, poput onih sa shizoidnom osobnošću, izdvojeni su društveno i emocionalno. Osim toga oni iskazuju neobičnosti mišljenja, shvaćanja i međusobnog saobraćanja. Dok su te neobičnosti slične onima u ljudi sa shizofrenijom, i dok se shizotipalna ličnost katkada nađe kod ljudi sa shizofrenijom prije nego se razbole, većina odraslih sa shizotipalnom osobnošću ne razviju shizofreniju. Neki ljudi pokazuju znakove magičnog mišljenja, ideja da određeno djelovanje može kontrolirati nešto potpuno sa time nepovezano, npr. osoba može vjerovati da će do nesreće doći u svakom slučaju ako prođe ispod ljestava ili da će drugima naškoditi ljutitim mislima. Ljudi se shizotipalnom osobnošću mogu imati i paranoidne ideje.
Kompulzivna - Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je poremećaj koji po suvremenim klasifikacijama spada u skupinu anksioznih poremećaja. Etimološki naziv poremećaja dolazi od latinskih riječi obsessio što znači opsjedanje, salijetanje, navaljivanje, dosađivanje, opsjednutost, obuzetost nečim te compulsio što znači primoravanje, prisiljavanje, prisila. Dakle temeljne značajke opsesivno-kompulzivnog poremećaja su ponavljajuće opsesivne misli i/ ili kompulzivne (prisilne) radnje te intenzivan osjećaj anksioznosti.
Opsesivne misli nisu uobičajeno briganje stvarnih životnih tegoba. To su intenzivne misli, poticaji ili predodžbe koje neprestano ulaze u bolesnikovu svijest stalno se ponavljajući. Gotovo uvijek su uznemirujućeg karaktera jer ih odrasli bolesnik za razliku od djece sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem većinom doživljava kao besmislene, a vrlo često su i nasilne i bestidne. Premda su nametnute, često protuslovne, sa nepotrebnim, stranim sadržajima koji nisu pod kontrolom, bolesnik opsesivne misli doživljava kao vlastite, a ne kao nametnute izvana.
Prisilne radnje ili rituali su stereotipna ponašanja koja se stalno ponavljaju. Važno je naglasiti da te radnje nemaju svrhu rješavanja konkretnih problema niti doživljavanja zadovoljstva nego ih bolesnici često smatraju prevenirajućim načinom kojim se može spriječiti neki objektivno neugodni događaj za bolesnika ili kako bi se oslobodili napetosti i nelagode koju osjećaju. Najčešće su to radnje brojenja, prebrojavanja, pranja ruku, provjeravanja brave, ponavljanje određenih riječi i slično. Bolesnik je u većini slučajeva svjestan da je takvo ponašanje besmisleno i pokušava mu se oduprijeti no bez uspjeha. On se osjeća primoranim da izvrši određenu radnju i ritual kako bi spriječio određeni opasni događaj ili smanjio nelagodu.
Anksioznost - tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
• opća tjeskoba
• fobije, i
• panični poremećaj
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".
Panični poremećaj
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intenzitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini premor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvijestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.
Fobični poremećaj
To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekta, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.
Koleričan – temperament naprasita i vatrena čovjeka. Teška osoba, tupa i apatična.
Perverzan – izopačen, nenormalan.
Paranoičan – psihoze čijom kliničkom slikom dominiraju sumanute ideje paranoidnog ili paranoičnog tipa.
Po svojoj strukturi sumanute ideje se dijele na paranoidne i paranoične. Paranoidno strukturiranu sumanutost karakterizira nesistematiziranost, pokretljivost (sumanute ideje su podložne promjeni).
Obično se razvijaju u osoba koje su egocentrične i sumnjičave, tj. sklone da vlastita negativna osjećanja i stavove projektiraju na druge, često su to tako osjetljive osobe da kod njih i najmanja uvreda može formirati jezgro sumanutog sistema na koje se zatim nadograđuju sumanutosti različitog sadržaja (sumanute ideje odnosa, interpretacije, proganjanja, ljubomore, itd.). Nepovoljni uslovi života (život u sredini čiji se jezik ne zna), gluhoća koja otežava komunikaciju sa okolinom i druge slične situacije mogu doprinositi razvoju ovih psihoza.
Sumanute ideje su praćene odgovarajućim afektivnim reagiranjem (ljutnja, srdžba, bijes, strah). I ponašanje bolesnika je u skladu sa bolesnim idejama i stoga upadljivo okolini. Ponekad se bolesnik sasvim izolira od sredine. Kod paranoidnih psihoza mogu postojati iluzije i halucinacije koje su u skladu sa osnovnom sumanutošću.
Paranoične psihoze nisu praćene ovim poremećajima. Paranoično strukturiranu sumanutost odlikuje sistematiziranost i povezanost sumanutih misli. Pored toga, one su u čvrstoj vezi sa odgovarajućim afektom. Nepromjenjive su, tj. čvrsto fiksirane. Po svom početku i toku ove psihoze mogu biti akutne i kronične.
Pojavi paranoičnih sumanutih ideja obično prethodi stanje tzv. „sumanutog raspoloženja" sa neodređenom uznemirenošću, anksioznošću, tj. osjećanjem preteče, neodređene ugroženosti, nesreće, te se bolesnik povlači i postaje oprezan i nepovjerljiv u odnosima sa okolinom. Kada se pojave paranoične ideje, to se doživljava kao olakšanje to jest raščišćavanje tog mučnog stanja, jer bolesniku „situacija postaje jasna".
Po svom sadržaju sumanutost može biti različita: ideje visoke obdarenosti, odnosno izuzetne sposobnosti, pronalazaštva, osobnih zasluga za društvo, reformatorske, pa i mesijanske sumanute ideje, ideje nepriznatih prava, erotomanske sumanute ideje (obično da je neka osoba iz svijeta poznatih zaljubljena u njega).
Paradoks - jest misao i figura koja u sebi sadrži proturječnost nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena, ili nekom ispravnom zaključku. Paradoks je važno sredstvo u govorništvu jer se njime postiže veća uvjerljivost misli koju govornik zastupa. Prema definiciji koju daje Mark Sainsbury paradoks je: "Jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka". U filozofiji i ekonomiji termin se koristi kao sinonim za antinomiju.
Paradoks daje snažan poticaj za razmišljanje. On otkriva slabosti naših sposobnosti da sudimo, ali i ograničenja naših intelektualnih instrumenata rasuđivanja. Često su paradoksi na temelju jednostavnih koncepta doveli do velikog intelektualnog napretka. Ponekad je to bilo pitanje otkrivanja novih matematičkih pravila ili otkrivanja novih fizikalnih zakona kako bi se prihvatili zaključci koji su u početku bili "očigledno neprihvatljivi".
Ekscesivan - prekomjeran, pretjeran, neobuzdan, razuzdan.
Nema komentara:
Objavi komentar