Autoritet i Nad-Ja
Freud raspravlja o problemu autoriteta u vezi s dva pitanja:
— psihologijom mase i Nad-Ja. Baveći se s oba ova problema, on pokazuje kakvo odlučujuće značenje pridaje autoritetu u psihološkom pogledu. »Takva primarna masa jest« kaže on
— broj individua koji postavlja jedan te isti objekt (tj. vođu) na mjesto svoga ideala Ja i zbog toga se međusobno poistovjećuje s njegovim Nad-Ja.
Prema Freudu, autoritet, osim za obrazovanje mase, nije manje važan i za obrazovanje Nad-Ja.
U duševnom ustrojstvu on pretpostavlja tri instance: Ono, Ja i Nad-Ja. To nisu oznake za »dijelove« u statičkom, već za nosioce funkcija u dinamičkom smislu. Oni nisu oštro razgraničeni već prelaze jedan u drugoga. Ono je prvobitni i nediferencirani oblik duševnoga ustrojstva. »Na prapočetku je svaki libido nagomilan u Ono, dok je Ja još pojmljeno u obrazovanju ili je slabo.« Ja je »izravnim utjecajem vanjskoga svijeta . . . promijenjeni dio Ono-ga.« Ja predstavlja ono »što se može nazvati umom i sviješću, u suprotnosti prema Ono koje sadrži strasti.« On sažeto kaže o Ja: »Mi smo stvorili predodžbu o duševnim zbivanjima u jednoj osobi i nazivamo je njezinim Ja. Na ovome Ja privezana je svijest, ono vlada pristupima motilitetu, što će reći otjecanju uzbuđenja u vanjski svijet; Ja je ona duševna instanca koja nadzire sva njezina parcijalna zbivanja, koja noću odlazi na spavanje, a onda još uvijek upravlja cenzurom snova. Od ovoga Ja potječu i potiskivanja kroz koja određena duševna nastojanja treba da budu isključena ne samo sviješću, već i drugim vrstama važenja i potvrđivanja.« Nad-Ja koje je Freud prvobitno nazvao i Ideal--Ja ili Ja-ideal »filogenetički je posljednja i najprobirljivija« instanca duševnog ustrojstva. Kao njegovu funkciju Freud označava »samopromatranje, moralnu svijest, cenzuru snova i glavni utjecaj prilikom potiskivanja«. Na pitanje je li i ispitivanje stvarnosti jedna funkcija Nad-Ja, Freud odgovara proturječno. Nastanak Nad-Ja Freud dovodi u tijesnu vezu s ocem. Prije svih objektivnih odnosa malo dijete se već poistovjećuje s ocem, a iza Ja-ideala »skriva se prvo i najvažnije poistovjećivanje pojedinca, poistovjećivanje osobne pradavnine s ocem.« Ovo primarno poistovjećivanje biva ojačano sekundarnim, opadanjem Edipove faze. Pod pritiskom strepnje pred očevom ljubomorom malo dijete se mora odreći svojih seksualnih želja usmjerenih prema majci i svojih neprijateljskih i ljubomornih želja usmjerenih protiv oca. To mu biva olakšano ukoliko se poistovjećuje s ocem i introjektira njegove zapovijedi i zabrane. Umjesto vanjske strepnje nastupa unutrašnja koja ga automatski štiti pred doživljajem vanjske. Na ovom zaobilaznom putu dijete istovremeno postiže dio cilja zabranjenog ukoliko se poistovjećivanjem izjednačilo s ocem. Tom dvostrukom činjeničnom stanju odgovara dvostruki sadržaj: »Ti treba da budeš takav (kao i otac) . . . Ti ne smiješ biti takav (kao i otac), tj. ne smiješ činiti sve što i on čini; ponešto mu ostaje ograničeno.«
Vanjska, u društvu djelotvorna sila istupa naspram djeteta odraslog u porodici u liku roditelja, a u maloj patrijarhalnoj porodici u liku oca. Putem poistovjećivanja s ocem i pounutrašnjenjem njegovih zapovijedi i zabrana, Nad-Ja se, kao instanca, zaodijeva u atribute morala i moći. No kada je ova instanca jedanput ustanovljena, onda se s procesom poistovjećivanja odvija istovremeno i jedan obrnuti proces. Nad-Ja se sve više i više projektira na nosioce autoriteta koji vladaju u društvu. Drugim riječima, pojedinac odijeva faktičke autoritete svojstvima svoga vlastitog Nad-Ja. Ovim činom projekcije Nad-Ja u autoritete, oni dalekosežno izmiču racionalnoj kritici. Masa vjeruje u njihov moral, mudrost i snagu i u svom realnom obliku i s izvjesnim stupnjem nezavisnosti. No time ovim autoritetima, obratno, opet biva svojstveno da se neprestano pounutrašnjavaju i postaju nosioci Nad-Ja. Ta preobrazba autoriteta, putem projekcije Nad-Ja kvaliteta, pridonosi rasvjetljavanju jedne teškoće. Lako je razumjeti zašto malo dijete, u nedostatku svojega životnog iskustva i kritičnosti, smatra roditelje idealom i zbog toga ih može u smislu obrazovanja Nad-Ja primati u sebe. Za kritičnijega odraslog bilo bi već mnogo teže da ima isti osjećaj poštovanja za autoritete koji vladaju u društvu, ako upravo ovi autoriteti, putem projekcije Nad-Ja na njih, ne bi za ovog odraslog imali iste kvalitete koje su nekada imali roditelji za nekritično dijete.
Odnos Nad-Ja prema autoritetu je dijalektički. Nad-Ja je pounutrašnjenje autoriteta. Putem projekcije svojstava Nad-Ja na autoritet, on se preobražava i, u ovom preobraženom obliku, opet pounutrašnjava. Autoritet i Nad-Ja uopće ne treba da se odvajaju jedan od drugoga. Nad-Ja je pounutrašnjena vanjska sila. Vanjska sila biva na taj način djelotvorna zato što sadrži Nad-Ja kvalitete. Prema tome, Nad-Ja nije nipošto neka instanca koja se obrazuje u djetinjstvu i od tada je djelotvorna u čovjeku bez obzira na izgled društva u kojemu on živi. Štoviše, Nad-Ja bi u većini slučajeva više ili manje iščezavalo, ili bi se njegov karakter i njegov sadržaj mijenjali kada mjerodavni autoriteti u društvu ne bi neprestano nastavljali ili, točnije rečeno, obnavljali proces obrazovanja Nad-Ja koji je započet u djetinjstvu. To što su ovi autoriteti odjeveni u moralne kvalitete Nad-Ja, također ne znači da bi prisutnost jednom obrazovanog Nad-Ja i njegova projekcija na autoritete bili dovoljni da ove autoritete učine djelotvornim i onda kada ne bi bili nosioci fizičke sile. Isto onako kao što dijete, obrazovanjem Nad-Ja, pounutrašnjava silu što potječe od oca, tako i održavanje i obnavljanje Nad-Ja kod odraslog neprestano počiva na pounutrašnjenju stvarne vanjske sile.
Izvor: Autoritet i porodica
Autor: Erich Fromm
Nema komentara:
Objavi komentar